next up previous contents
Next: Semiklasicna aproksimacija Up: ELEKTROPROVODNOST Previous: ELEKTROPROVODNOST   Contents

Smisao i nacin odredjivanja velicina u RPA teoriji





Ovaj dodatak je nastavak teorije predstavljene u poglavlju 3 strana ([*]). U daljnjem tekstu dublje cemo uci u problem odredjivanja velicina u RPA teoriji, i predstaviti njihov smisao.

RPA elektronski polarizacioni operator $ \Pi_{e\nu}^{RPA}(q)$ za delimicno degenerisani elektronski gas dat je izrazom [36]

\begin{displaymath}\begin{array}{ll} \displaystyle \Pi_{e\nu}^{RPA}(q) = \dfrac{...
...} u + q + iQ_{\nu}}{2 k_{f} u - q + iQ_{\nu}} \vert \end{array}\end{displaymath} (8.1)

gde su velicine $ k_{f}$, $ \theta$ i $ Q_{\nu}$ date izrazima, $ k_{f} = (3 \pi^{2} N_{e})^{1/3}$, $ \theta =
(2 m / \hbar^{2} \beta) k_{f}^{-2}$, $ (Q_{\nu} =
4 \pi \nu m / \hbar^{2} \beta q, \nu = 0, \pm 1, \ldots )$.

Uzevši u obzir renormalizaciju elektronskog polarizacionog operatora usled odstupanja istog od vrednosti korišcene u radu [36], tj. zbog uracunavanja popravke na sopstveno "self" polje dobija se :

$\displaystyle \Pi_{e \nu}(q) = \dfrac{\Pi_{e \nu}^{RPA}(q)}{1 - \dfrac{4 \pi e^{2} G(q)\Pi_{e \nu}^{RPA}(q)}{q^{2}}}$ (8.2)

gde je $ G(q)$, funkcija local field correlation function koja definiše stepen odstupanja $ \Pi_{e \nu}(q)$ od $ \Pi_{e\nu}^{RPA}(q)$ koji je definisan izrazom A.1. Funkcija $ G(q)$ je data u radu [37] tj. u pojednostavljenom obliku definisana u radu [38] i ima sledeci oblik

$\displaystyle G(q) = \dfrac{1}{2}\left( 1 + r \frac{k_{s}^{2}}{q^{2}}\right)$ (8.3)

gde je $ k_{s}^{2} = 3 \pi N_{e} e^{2} \beta \theta^{3/2}
F_{-1/2}(\beta \mu)$, $ F_{-1/2}(\beta \mu)$ je Fermi-jev integral, parametar $ r$ istice efekte jakog kuplovanja izmedju elektrona i dat je u [38], [39] izrazom

\begin{displaymath}\begin{array}{ll} \displaystyle r = \frac{1}{2} ( 0.3997222 \...
... \Gamma^{-1/3} - 0.210864 \cdot \Gamma^{1/3} )^{-1} \end{array}\end{displaymath} (8.4)

uz uslov $ 0 < \Gamma < 200 $, gde $ \Gamma$ predstavlja stepen neidealnosti plazme.

Jonski polarizacioni operatori $ \Pi_{j \nu}(q)$ su definisani [40] u obliku

$\displaystyle \Pi_{j \nu}(q) = \frac{N_{j}}{k T} \left[ 1 + i \cdot \xi_{j} \cdot Z(i \cdot \xi_{j})\right]$ (8.5)

gde je $ \xi_{j} = \frac{\pi \nu}{\hbar q} \sqrt{2 k T m_{j}}$, $ m_{j}$ je masa jona vrste $ j$, $ Z(i \cdot \xi_{j})$ je neka funkcija od $ \xi_{j}\cdot i$, dok su $ \nu$ Macubara ucestanosti. Vrednost unutar srednje zagrade izraza (A.5) mozemo raspisati :

$\displaystyle 1 + i \cdot \xi_{j} \cdot Z(i \cdot \xi_{j}) = 1 - \sqrt{\pi} \cd...
...\xi_{j}} \left( 1 - \frac{2}{\sqrt{\pi}} \int_{0}^{\xi_{j}} e^{-x^{2}}dx\right)$ (8.6)

tako da izraz (A.5) za jonski polarizacioni operator dobija oblik

$\displaystyle \Pi_{j \nu}(q) = \frac{N_{j}}{k T} \left[ 1 - \sqrt{\pi} \cdot \x...
... \left( 1 - \frac{2}{\sqrt{\pi}} \int_{0}^{\xi_{j}} e^{-x^{2}}dx\right) \right]$ (8.7)

Izraz (3.5) za vreme relaksacije se moze predstaviti kao zbir dva clana

$\displaystyle \tau^{-1} = \tilde{\tau}^{-1} + \tau_{N, \infty}^{-1}$ (8.8)

gde su

\begin{displaymath}\begin{array}{ll} \displaystyle \tilde{\tau}^{-1} = \tau_{0, ...
..._{\vert \nu \vert = N + 1}^{\infty} \tau_{\nu}^{-1} \end{array}\end{displaymath} (8.9)

Drugi clan u izrazu (A.9) se moze proceniti analitickim izrazom koji ima oblik

$\displaystyle \tau_{N, \infty}^{-1} = x \cdot F_{N}(b)$ (8.10)

gde je $ x = E / k T$, $ b = (\hbar e / k T)(N_{e} / \pi m)^{1/2}$, a funkcije $ F_{N}(b)$, $ F_{0}(b)$ su definisane

\begin{displaymath}\begin{array}{ll} \displaystyle F_{N}(b) = F_{0} - \dfrac{8}{...
...b) + \dfrac{2 \pi coth(\pi b) - 5}{sinh^{2}(\pi b)} \end{array}\end{displaymath} (8.11)

Dovoljan broj Macubara clanova $ N$ se dobija tako što se $ \tau^{-1}$ i $ \tilde \tau^{-1}$ izracunaju za datu vrednost $ N$ i izracunaju odgovarajuce vrednosti elektroprovodnosti (3.1) $ \sigma$ i $ \tilde \sigma$. Ako test konvergencije

$\displaystyle \vert 1 - \frac{\tilde \sigma}{\sigma} \vert \leq \varepsilon$ (8.12)

nije zadovoljen, krug se ponavlja povecanjem $ N$, $ (N \rightarrow N + 1)$ sve do ispunjenja uslova (A.12). Konvergencija zavisi od idealnosti plazme. Za jako neidealnu plazmu pri tacnosti $ \varepsilon = 10^{-3}$ potreban broj Macubara clanova je nekoliko stotina hiljada. U tom slucaju parcijalne sume mozemo zameniti integralima

$\displaystyle \sum_{\vert\nu\vert = N}^{N + \Delta N} \tau_{\nu}^{-1} \approx \int_{N}^{N + \Delta N}\tau_{\nu}^{-1} d\nu$ (8.13)

i koristeci izraze (A.8), (A.9), (A.13) dobijamo

\begin{displaymath}\begin{array}{ll} \displaystyle \tau^{-1} = \sum_{\vert\nu\ve...
...le + \quad \tau_{N + (K + 1) \Delta N, \infty}^{-1} \end{array}\end{displaymath} (8.14)

gde je

$\displaystyle \tilde{\tau}^{-1} = \sum_{\vert\nu\vert = 0}^{N} \tau_{\nu}^{-1} ...
...um_{k = 0}^{K} \int_{N + k \Delta N}^{N + (k + 1)\Delta N} \tau_{\nu}^{-1} d\nu$ (8.15)

Ovakvim proracunom , tj. korišcenjem (A.14), (A.15), za isti broj Macubara clanova i isto $ \varepsilon$ (A.12), povecava se tacnost za $ 10 - 15 \% $.


next up previous contents
Next: Semiklasicna aproksimacija Up: ELEKTROPROVODNOST Previous: ELEKTROPROVODNOST   Contents
Vladimir Sreckovic 2006-01-31